Tihi rad, 2016.

Nepodnošljiva bjelina
serija crteža, stakleni objekt, 2016.






















Mali salon, Rijeka, 2106.
foto: Srđan Kovačević
   

Mjesto u sjeni
ambijentalna instalacija, analogna projekcija, staklo, ctež tintom na zidu, 2016.











Muzika za čekanje, 2015.


   


Za razliku od standardiziranih recepata dobrog raspoloženja i soft pripravaka potrošačke kulture, radovi iz serije Muzika za čekanje zasnovani su na procesima deidealizacije i podrivanja iluzionističkih okvira, na metodama udvajanja vizualnih kodova i kontrastiranja stvarnosnih razina u kojima je zavodljivu ikonografiju nemoguće razdvojiti od psihotičnog efekta. Omamljivanje čula izloženo je kao drugo ime za uvjetovanje percepcijskih i spoznajnih procesa. Raspuhuje se maglovita retorika sladunjavih emocija. Iza poravnavajućih reality-paravana navire životna uprljanost, tenzije, podrhtavanja,neprimjerene primisli i želje... Kako Rosa Menkman piše o estetici glitcha, u analognim medijima bliskoj statusu smetnje ili šuma kao remetećeg viška, Kada je navodno transparentno sučelje oštećeno, promatrač se suočava sa prazninom značenja..,[3] s pukotinom u naoko uređenom redu stvari koja priziva potrebu za otklanjanjem. Ali i neopoziv moment sumnje u samorazumljivost pravila igre.



Ksenija Orelj, iz uvodnog tektsa Hold Music (Ostanite na vezi)




    
















Daydreaming, 2015.


Galerija Lamparna, Labin, 2015.

Iz zemlje, Ana Kutleša

Gdje više nema ljudskoga rada, priroda radi svoje. Čini se da je čovjekova sposobnost transformacije prirodnog okoliša agresivna i svemoćna, ali brzina kojom između zidova i asfalta izbijaju mlade biljke, bujajući i šireći se nekontrolirano, jasno ukazuje da procesi kultiviranja nisu ireverzibilni. Izdanci klijaju, korijeni se šire, listovi rastu. Nagrizaju ih uši – jedan život ustupa mjesto drugome.

Ipak, i biljke postaju predmet kultiviranja. U klijalištima rastu u kontroliranim uvjetima, da bi bile presađene u plodno tlo i što bolje rodile. Plodovi tako nisu više samo proizvod prirode, već i čovjekova rada. 


Daydreaming 
serija crteža, akvarel, olovka i flomaster na papiru, 2015.




    


Nekadašnji rudnik danas je kulturni centar, mjesto jedne drugačije proizvodnje. Umjetnički sadržaji zamijenili su rudarske svjetiljke koje su se nekada u lamparni punile za novi odlazak u okno. Sada na mjestu gdje se nekad akumulirala svjetlost stoje crteži biljaka, koje u tami ne niču. Tako se crteži na ovome specifičnome mjestu pretvaraju u u skicu njegove nemoguće budućnosti: mjesto rudnika nikad neće zarasti. 

Galerija Lamparna, Labin, 2015.

O rudniku i tragovima koje je ostavila njegova povijest crteži iz serije Daydreaming govore zaobilazno, govoreći upravo o onome čega u rudniku baš nikako nema, o svjetlu i kretanju prema gore, o neoptrećenom gubljenju vremena. Ipak, dok se ovo potonje sugerira naslovom, u sadržaju crteža prepoznajemo i rad, učinak ljudske ruke. Pravilne rupice klijališta iz kojih izbija mladica, ili možda neku prašumsku biljku, koja nam je ipak bliska – iz tegle u dnenvoj sobi gdje o njoj brine najčešće ženska ruka. Sam način crtanja također je dvoznačan: ponekad u svojoj lapidarnosti gotovo lijen, sa štihom nezavršenosti, sugerira crtež nastao iz dokolice, ali onda opet kreće ka minucioznosti, podsjećajući na znanstvene studije biljnoga svijeta i sugerirajući da se radi o radnom materijalu, možda bilježnici botaničarke. Ako crtež kao medij i skica kao forma istovremeno znače i dokolicu i radni proces, u izložbi ciklusa Daydreaming u prostoru Lamparne možemo pronaći suptilno i indirketno otvorene teme o granicama rada i nerada, kultiviranog i divljeg, prirodnog i proizvedenog. 








Okno
ambijentalna instalacija, objekt (umjetne biljke, lampa, ogledalo), zidna projekcija, zvuk kanarinca, 2015.

Galerija Lamparna, Labin, 2015.

Ideja da se u rudnicima ugljena koriste kanarinci ili druge toplokrvne životinje kako bi se detektirala prisutnost ugljičnog monoksida datira iz 1913. Do dugo u 20. stoljeće  rudari su nosili kanarince u rudnike kao rano upozorenje na otrovne plinove, uglavnom ugljični monoksid. Zato što je osjetljivija, ptica bi reagirala brže nego rudari, koji bi tada imali šansu napustiti rudnik ili staviti zaštitnu masku.


At the Edge of Life, 2012.
projekt intervencija u javnom prostoru


Prostorne instalacije inspirirane su i imitiraju organske strukture (razne nakupine školjaka, lišajeve, paučinu, nametnike, puzavice) te su bliske parazitskim oblicima života. Slijedeći logiku virusa upućuju na jedno granično područje koje ne možemo jasno definirati. Naime, upravo su virusi klasificirani kao organizmi koji egzistiraju na rubu života - organisms at the edge of life, jer postoji dvojba treba li ih svrstati u živi ili neživi svijet.
Rad At the Edge of Life je site specific, ne postoji po sebi,  izvan prostora u kojem nastaje, a prostor uvjetuje i konačan izgled pojedine instalacije. Izbjegavajući očekivana mjesta postavljanja rada u galeriji, instalacije se nadovezuju na arhitekturu, koja se na taj način aktivira i postaje dijelom rada. Umjesto neutralnog i čistog prostora, ovi radovi traže kontekst, „tijelo domaćina“ za svoju egzistenciju.  

Ovaj rad svojim postavom propituje percepciju umjetnosti i pojmove vidljivosti/nevidljivosti. S obzirom da mu nedostaje kontekst koji ga a priori klasificira kao umjetnički rad, ne mora iz prve biti percipiran kao takav i u potpunosti ovisi o recepciji publike. Procesualnog je i privremenog karaktera, te je podložan i mogućoj destrukciji ili dokidanju nekog svog dijela od strane prolaznika/posjetitelja. Pomičući fokus sa produkta na proces i komunikaciju, ovaj rad promišlja svrhovitost sustava koji stalno generira produkciju novog, ali može sakupljati i čuvati samo gotove artefakte.  


    Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2012.
    foto: Srdjan Kovačević














Gliptoteka HAZU, Trijenale kiparstva, Zagreb,  2012.
Foto: S. Kovacevic